Senzacije na koje nismo navikli

Dubrovačke ljetne igre u 73. izdanju, predvođene redateljicom Dorom Ruždjak Podolski i njezinim pomoćnikom za glazbu, dirigentom Tomislavom Fačinijem, donijele su glazbeni program na razini „za svakoga ponešto“. Bez nekog vidljivijeg koncepta nizani su programi rane glazbe, virtuozni solistički recitali zapadnoeuropske i indijske klasike, Zagrebački kvartet, Dubrovački simfonijski orkestar u trima inačicama i završni operni gala koncert uz Simfonijski orkestar HRT-a. Glazbeni su program upotpunile i plesne večeri (naravno uz glazbu) s gostovanjima ansambala Zagrebačkog baleta, Zagrebačkoga plesnog centra i nastup Folklornog ansambla Linđo.

Niz su otvorili Španjolci, sopranistica Núria Rial i ansambl Accademia del Piacere pod vodstvom osnivača i umjetničkog voditelja Fahmija Alqhaija. Španjolac sirijsko-palestinskih korijena virtuoz je na quintonu, povijesnoj inačici violončela s petom žicom te je festivalu na tragu najnovijih muzikoloških istraživanja u svijetu otkrio nepoznatu kazališnu španjolsku glazbu s talijanskim utjecajima iz oko 1700. godine. Vrsni program izveden u povijesno osviještenu okviru s energičnim temperamentom skladno se uklopio u ambijent atrija Kneževa dvora i šteta da nije imao nastavka na festivalu. Umjesto tim putem raritetnih programa koji rezoniraju s arhitekturom stare dubrovačke jezgre, Igre su se nastavile već uhodanim koncertnim formatima.

Sopranistica Adela Zaharia i tenor Filip Filipović na završetku Dubrovačkih ljetnih igara / Snimio Marko Ercegović / DLJI

Triput je u raznim verzijama pred publiku Dvora izlazio Dubrovački simfonijski orkestar: jednom s hrvatskim djelima pod vodstvom stalno angažirana dirigenta Ivana Huta, drugi put s klasičnim repertoarom u suradnji s poljskim maestrom Dawidom Runtzom (dobio i nagradu Orlando HRT-a za najbolju glazbenu izvedbu), a treći put u programu Dubrovnik na glazbenoj hridi, kojim maestro Fačini predstavlja najbolje dubrovačke glazbenike i skladatelje. To je pak koncepcija koja daje smisao glazbenog programa DLJI, a u ovom je slučaju 22. kolovoza pred pult dubrovačkih orkestraša zataknuo zahtjevnu i rijetko izvođenu 1. komornu glazbu op. 24, br. 1 Paula Hindemitha, iz prašine izvučenu Koncertnu suitu Dubrovčanina Petra Osghiana s izvrsnom Đivom Franetović Kušelj na flauti kao solisticom te vlastitu obradu Ravelova klavirskog ciklusa Moja majka guska i De Fallinih Sedam španjolskih pučkih pjesama s također Dubrovkinjom Dubravkom Šeparović Mušović kao solisticom. Fačini ima dar za dosjetljive, maštovite i vrckave obrade djela i apsolutno opravdava zadiranje u notni materijal skladateljskih velikana, kako bi najveći aduti dubrovačke glazbene scene došli do izražaja.

Osobni je touch nosio i koncert njegova matičnog vokalnog ansambla Antiphonus, koji je u programu ranog baroka pjevačima pridružio kvintet ranobaroknih limenih puhača (korneti i tromboni) stvorenih da bi imitirali ljudski glas. U paketu recitala nastupila su trojica pijanista različitih profila: misaoni pristup Lovre Pogorelića krenuo je s Bach–Busonijevom Chaconnom kao uvodom u Lisztove Transcendentalne etide, katarzični program Turčina Fazila Saya s Bachovim Goldberg-varijacijama uslijedio je nizom njegovih autorskih djela i improvizacija, dok je romantični program Schubertovih skladbi zaokružen Thomasom Adèsom i Prokofjevom uzbudio duhove u izvedbi ukrajinskog pijanista Vadyma Kholodenka. Kholodenko je dva dana poslije sa suprugom, virtuoznom ruskom violinisticom Alenom Baevom, u duu potvrdio svoju romantičnu osobnost.

Recitale za pamćenje ponudila su dvojica umjetnika podrijetlom iz Crne Gore: violinist Roman Simović, kao solist čest gost hrvatskih koncertnih podija, održao je studiozan koncert sam samcat, sa svih šest sonata Eugènea Ysaÿa za violinu solo, dok je gitarski blockbuster Miloš Karadaglić publiku oduševio efektnim programom Homage to Segovia, poklonivši se španjolskom guruu suvremene klasične gitare. Kad je glazba u pitanju, Igre prepoznajemo po klasici europskog modela, uz tek povremeno isticanje lokalnog folklora uz ples (Lado i Linđo). Stoga je iznenađenje ljeta bio recital sjevernoindijskog glazbenika Arnaba Bhattacharye, koji je na žičanom glazbalu sarodu u atriju palače Sponza predstavio klasiku s drugog kraja svijeta.

I za kraj, opera gala, uobičajeni spektakularni završetak Igara uz Simfonijski orkestar HRT-a i atraktivne goste. Pozornost javnosti privuklo je ime zvijezde Scale i Metropolitana, mlade američke sopranistice Nadine Sierra (1988), koja je nastup na večeri 25. kolovoza otkazala tjedan prije zbog bolesti. Na muci se poznaju junaci: u rekordnom je roku dirigent i selektor te večeri, Ivan Repušić, pronašao adekvatnu zamjenu, godinu stariju rumunjsku lirsku sopranisticu Adelu Zaharia s angažmanom u Njemačkoj operi na Rajni u Düsseldorfu, koja je mogla nastupiti u manje-više istom programu arija i dueta. Rumunjka je u svijetu opere i poznata kao „sretna zamjena“: u dva je navrata mijenjala Dianu Damrau (čiji smo operni gala nastup u istoj prigodi pratili prošle godine): 2017. u naslovnoj ulozi produkcije Lucia di Lammermoor u minhenskoj Bavarskoj državnoj operi, dok je godinu poslije „uskočila“ na njezino mjesto na londonskome koncertu BBC Promsa.

Kako sreća prati hrabre, Zaharia je pri svojem prvom i uopće neplaniranom dolasku u Hrvatsku ostvarila besprijekornu suradnju s orkestrom i dirigentom, te publici otkrila jednostavnost čistoće glasa i muzikalnosti u omiljenim arijama poput Julijina valcera, Rusalkine Pjesme Mjesecu i Violettina prizora E strano...sempre libera (La traviata) sa sigurnim visokim es3 na kraju. Dostojno joj je parirao hrvatski tenor Filip Filipović, netom diplomirani student zagrebačke Muzičke akademije sa srčanim zapjevima u Donizettiju (Nemorino iz Ljubavnog napitka) i Verdiju (Alfredo u Traviati), kao i u kanconama u dodatku, te uvježbani Simfoničari HRT-a pod majstorskim Repušićevim vodstvom u nekoliko orkestralnih brojeva. Senzacije su to na koje smo navikli u Dubrovniku. Ali od našeg najstarijeg i najvećeg nacionalnog festivala, uz najveći budžet u kulturi i mnogobrojna sponzorstva, ovakva iskustva očekujemo češće tijekom ljeta. Bitno je dokazati da se može.